A cure for short-sightedness
There may be a simple way to prevent the next generation from becoming as short-sighted as we are, discovers Nora Schultz. Nora Schultz is a writer based in Berlin, Germany.
Scientific studies have thus far shown the following remedial factors:
1. spending time in the great outdoors
2. exposure to normal daylight
3. viewing distant objects through the window every 30 minutes
4. eye exercises
5. decrease time spent wearing glasses to a minimum
Traditional glasses are suspected of worsening short-sightedness (myopia)
The decline was rapid. I got my first pair of glasses aged 9, and by my mid-teens could no longer read the title on the cover of New Scientist at arm's length. With my mum's eyes just as bad, I always assumed that I'd inherited my short-sightedness from her and that I could do little to stop my vision from becoming a little blurrier each year. Around the same time, however, rates of short-sightedness, or myopia, were rising to epidemic proportions around the world. Today, in some of the worst-affected countries such as Singapore, Hong Kong and Taiwan, around 80 per cent of young adults are myopic, compared to only 25 per cent a few decades back. Rates are lower in western countries – between 30 and 50 per cent – but myopia seems to be rising steadily here too. What could be causing this mysterious epidemic? It is clear that genetics alone can't explain the condition, and the long-standing theory that reading was to blame has failed to play out in subsequent studies.
Large-scale epidemiological surveys ensued, which have pinned down the specific aspects of modern lifestyles that cause children's eyesight to deteriorate. With just a few simple measures, it now looks like we could easily prevent future generations from descending into my blurry world. While the causes have been elusive, the anatomy of myopia has been well understood for decades. In the normal eye, the lens focuses light squarely on the retina, which records the image and sends it to the brain. We myopes, however, have eyeballs that are elongated, increasing the distance between the light-sensitive retina at the back of the eye and the lens at the front. The result is that light from distant objects is focused in front of the retina, so a blurred image is transmitted to the brain.
Near work, such as reading, had always seemed like an obvious contributor, since short-sightedness appears more common among highly educated people. According to this idea, the lenses in some children's eyes are not very good at "accommodating", or adapting their curvature to focus clearly on near objects. Because small print, for example, would appear slightly blurred, the eyeball elongates to compensate, improving near sight at the cost of distance vision. The theory sounds plausible, but while myopia does correlate with how well educated you are, frustratingly, researchers have tried and failed to find a strong link to specific activities like reading. Worse still, attempts to correct poor accommodation have been only marginally successful.
One of the most promising ideas was to deal with incipient myopia by preventing the blur from bad accommodation. Bifocal or multifocal lenses, with weaker power in the bottom half of the lens, were given to kids to help them focus on near objects. "The idea was that if near work is bad, you can convert it into far work by putting on the right glasses," says Ian Flitcroft, a consultant ophthalmologist at the Mater Misericordiae University Hospital in Dublin, Ireland.
Yet in 2003, the results from a large-scale trial of multifocal versus single-vision glasses, involving 469 children aged 6 to 11, found that the multifocal treatment slowed the progression of their myopia by just 0.2 dioptres over three years (Investigative Ophthalmology and Visual Science, vol 44, p 1492). Their myopia increased by -1.28 dioptres over this time, and since most people start wearing prescription lenses at -0.75 dioptres, the treatment was of little practical benefit.
Clearly, some important factor was missing from the equation. Lisa Jones-Jordan at Ohio State University in Columbus stumbled upon the next lead in a study published two years ago (Investigative Ophthalmology and Visual Science, vol 48, p 3524). Analysing the lifestyle of 514 children aged 8, her team found that within four years 111 had become short-sighted. Crucially, those children spent less time engaging in outdoor and sporting activities than those who did not become myopic – 8 hours compared to 12 hours per week. "One idea might be that these children are outside less because they are doing more near work," says Jones-Jordan. This turned out not to be the case. Importantly, the amount of time a child spent on near work did not correlate with their level of myopia, nor with the time spent outside or playing sports.
If near work is not the determining factor, could it be that good eyesight is simply another benefit of physical exercise? Kathryn Rose at the University of Sydney focused on this idea in a study of 2,367 12-year-old Australians. Playing indoor sports turned out to have no benefits for the eyes, whereas even physically inactive time spent outside was beneficial (Ophthalmology, vol 115, p 1279). "Our findings suggest that being outdoors, rather than sport per se, may be the crucial factor," says Rose. The theory has since been backed up by a study of 1249 teenagers in Singapore, led by Seang-Mei Saw at the Yong Loo Lin School of Medicine, National University of Singapore (British Journal of Ophthalmology, vol 93, p 997). Since time spent indoors seemed to be such an important risk factor, Saw and Rose asked whether it might explain the extraordinarily high prevalence of short-sightedness in Asia. To find out, they compared two groups of 6 to 7-year-old children, one in Singapore and one in Australia. The team looked only at children of Chinese ethnicity, to rule out genetic differences between races as an explanation for higher myopia rates in certain countries.
The result? On average the children in Sydney spent nearly 14 hours per week outside, and only 3 per cent developed myopia. In contrast, the children in Singapore spent just 3 hours outside, and 30 per cent developed myopia. Once again, close work had a minimal influence; the Australian children actually spent more time reading and in front of their computers than the Singaporeans (Archives of Ophthalmolology, vol 126, p 527). But why should the great outdoors...
|
|
Lijek za kratkovidnost
Mogao bi postojati jednostavan način kojim bi se spriječilo sljedeću generaciju od jednakog postotka kratkovidnosti kao u našoj generaciji, istražila je Nora Schultz. Nora Schultz je novinarka koja radi u Berlinu, Njemačka.
Znanstvena istraživanja su do sada pokazala sljedeće faktore koji liječe:
1. boravak u prirodi
2. izloženost normalnom danjem svjetlu
3. gledanje udaljenih predmeta kroz prozor svakih 30 minuta
4. vježbe za oči
5. smanjiti vrijeme nošenja naočala na minimum
Tradicionalne naočale se smatraju odgovornim za pogoršanje kratkovidnosti (mijopije)
Pogoršanje je bilo brzo. Dobila sam svoje prve naočale kada mi je bilo 9 godina i kada sam bila u srednjim tinejdžerskim godinama više nisam mogla čitati naslove na prvoj stranici časopisa New Scientist na udaljenosti jedne ruke. Kako je vid moje majke bio jednako loš, uvijek sam pretpostavljala da sam naslijedila kratkovidnost od nje i da nisam mogla gotovo ništa učiniti kako bih spriječila da moj vid postaje sve mutniji svake godine. Međutim, istovremeno su stope kratkovidnosti ili mijopije rasle do epidemijskih razina u cijelom svijetu. Danas u nekim najgore zahvaćenim državama kao što su Singapur, Hong Kong ili Tajvan oko 80 posto odrasle populacije mlađe dobi je kratkovidno, u usporedbi sa samo 25 posto prije par desetljeća. Stope su manje u zapadnim zemljama – između 30 i 50 posto – ali mijopija izgleda ustrajno raste također i u zapadnim zemljama. Što bi moglo uzrokovati ovu misterioznu epidemiju? Jasno je kako samo genetika ne može objasniti stanje i dugouvriježena teorija da je čitanje uzrok nije se uspjela dokazati u naknadnim znanstvenima studijama.
Slijedila su velika epidemiološka ispitivanja koja su utvrdila specifične značajke modernog stila života koje uzrokuju slabljenje vida kod djece. Sa svega par jednostavnih mjera sada izgleda da bismo lako mogli spriječiti buduće generacije od propadanja u zamagljeni svijet. Dok su uzroci do sada bili teško uhvatljivi, anatomija mijopije se već dobro razumije desetljećima. U normalnom oku, leća fokusira svijetlo ravno na mrežnicu oka koja registrira sliku i šalje je u mozak. Međutim, mi koji imamo mijopiju imamo izdužene očne jabučice koje povećavaju udaljenost između mrežnice osjetljive na svijetlo u pozadini oka i leće na prednjoj strani. Zbog toga svijetlo od udaljenih predmeta biva fokusirano ispred mrežnice i zato se u mozak prenosi zamagljena slika.
Rad na blizinu, kao što je čitanje, se uvijek činio kao očiti važan uzročnik zato što se kratkovidnost češće javlja kod visoko obrazovanih ljudi. Prema ovoj ideji, prirodne leće u očima neke djece nisu jako dobre u "akomodaciji", ili prilagodbi svoje zakrivljenosti kod fokusiranje bliskih predmeta. Prema ovoj ideji, radi toga što se mala slova čine blago zamagljena zato se očna jabučica produžuje radi kompenzacije i time poboljšava vid na blizinu na uštrb vida na daljinu. Teorija zvuči moguća ali dok mijopija stvarno korelira s koliko je osoba obrazovana frustrirajuće je to što su znanstvenici do sada neuspješno pokušali pronaći jaku vezu sa specifičnim aktivnostima kao što je čitanje. Još gore, pokušaji ispravljanja loše akomodacije su do sada bili granično uspješni.
Jedna od najviše obećavajućih ideja je liječenje nastajuće mijopije putem prevencije zamagljivanja od loše akomodacije. Bifokalne ili višefokalne leće sa slabijom moći fokusiranja u donjem dijelu leće bile su dane djeci da bi im se olakšalo fokusiranja na bliže predmete. "Ideja je bila da ako je rad na blizinu loš onda ga možete pretvoriti u rad na daljinu ako stavite prave naočale", kaže gospodin Ian Flitcroft, konzultant i oftalmolog u sveučilišnoj bolnici Mater Misericordiae u Dublinu u Irskoj.
Unatoč tome, 2003. godine, rezultati velikog znanstvenog ispitivanja višefokalnih nasuprot jednofokalnim naočalama, s 469 djece između 6 i 11 godina starosti pokazali su da je višefokalno liječenje usporilo napredak mijopije za svega 0,2 dioptrije kroz razdoblje od tri godine (Istraživačka oftalmologija i znanost o vidu, svezak br. 44, stranica br. 1492). Njihova mijopija se povećala za dioptriju od -1,28 kroz to vrijeme i zato što većina ljudi počinje nositi leće na recept kod dioptrije od -0,75 liječenje je bilo od male koristi.
Jasno je kako neki važan čimbenik nedostaje u jednadžbi. Gospođa Lisa Jones-Jordan na Sveučilištu Ohio State u Columbusu naišla je na sljedeći trag u nizu u svom znanstvenom istraživanju objavljenom prije dvije godine (Istraživačka oftalmologija i znanost o vidu, svezak br. 48, stranica br. 3524). Analizom stila života 514-ero djece od 8 godina starosti, njezin tim je pronašao da kroz razdoblje od četiri godine 111-ero djece je postalo kratkovidno. Presudno, ta su djeca kraće boravila u vanjskim i sportskim aktivnostima u odnosu na djecu koja nisu postala kratkovidna – 8 sati u usporedbi s 12 sati na tjedan. "Jedna ideja bi mogla biti da djeca borave manje vani zato što više rade na blizinu," kaže gospođa Jones-Jordan. Ovo se pokazalo neistinitim. Važno je naglasiti kako količina vremena koje dijete provodi u radu na blizinu nije korelirala s njihovom razinom kratkovidnosti niti s vremenom provedenim vani ili u sportskim aktivnostima.
Ako rad na blizinu nije presudan faktor može li biti da je dobar vid jednostavno još jedna korist koja se dobije od fizičke aktivnosti? Gospođa Kathryn Rose na Sveučilištu Sydney se fokusirala na tu ideju u znanstvenom istraživanju 2.367 12-godišnjaka iz Australije. Pokazalo se kako igranje dvoranskih sportova nema koristi za vid, dok istovremeno čak i fizički neaktivno vrijeme provedeno vani ima koristi (Oftalmologija, svezak br. 115, stranica br. 1279). "Naši nalazi ukazuju kako bi boravak vani, umjesto sporta sam za sebe, mogao biti presudan faktor", kaže gospođa Rose. Teorija je od tada podržana od strane znanstvenog istraživanja 1.249 tinejdžera iz Singapura, koje je vodio gospodin Sean-Mei Saw u Škole medicine Yong Loo Lin, Nacionalno sveučilište u Singaporu (Britanski oftalmološki časopis, svezak br. 93, stranica br. 997). Zato što izgleda kako je vrijeme provedeno u zatvorenom prostoru tako važan čimbenik rizika, gospodin Saw i gospođa Rose su se pitali može li on objasniti nadprosječno visoku pojavnost kratkovidnosti u Aziji. Da bi to istražili usporedili su dvije grupe 6-godišnjaka i 7-godišnjaka, jednu u Singapuru i jednu u Australiji. Tim je promatrao samo djecu kineskog etniciteta da bi otklonio genetičke razlike između rasa kao objašnjenje za veću stopu mijopije u određenim državama.
Rezultat? U prosjeku su djeca u Sydneyu boravila skoro 14 sati tjedno vani i samo 3 posto ih je razvilo mijopiju. Suprotno tome, djeca u Singaporu su boravila samo 3 sata vani i 30 posto ih je razvilo mijopiju. Još jednom, rad na blizinu je imao vrlo mali utjecaj; australska djeca su zapravo provela više vremena čitajući ispred svojih računala nego li djeca iz Singapura (Oftalmološke arhive, svezak br. 126, stranica br. 527). Ali zašto bi boravak u prirodi...
|
